neznam kako da počnem.

često mi se moj život i ne sviđa. nije onako šaren, onako zabavan. kakav bi trebao bit. kako izgleda život svakog normalnog djeteta. ili pak cure? al onda, kad gledam. nije vrijedno toga. znam, vidim, osjećam, sigurna sam - život je samo jedan. i trebamo uživat. al, naravno, tu su oni problemi. roditelji. sve je to lijepo, divno, što se oni brinu za nas. ali čemu tolika briga? valjda nismo toliki moroni da se pokušamo bacit sa zgrade, da pokušamo možemo li poletjeti. u životu treba sve pokušat. iako ti poslije bude žao, ipak jednim djelom, to je sreća. sreća, jer je osjećaj dobar :$



ponekad se, vjerovali ili ne, osjećam potpuno sama. osjećam hladnu krv nekih ljudi. kao da dopire do mene, kao da i ja moram bit takva. i onda, izletim iz kuće. sjednem sama na klupicu. razmišljam o svemu. o jučer, o danas, o sutra? kako će sve bit? zašto će se nešto dogodit? kako, i kad? prepuna sam pitanja. htjela bi, u isto vrijeme i nebih da netko zna odgovore na ta pitanja. a ja znam, vidim, osjećam da nitko ne želi odgovorit. nitko nije hrabar da mi da odgovor, bar na jedno pitanje. i onda, ja doživim razočaranje. razočaranje u ljude.



a nekad. osjećam da sam odbačena od društva. iako vidim, svi se druže sa mnom. ali, ja sam jedna od onih rijetkih osoba. koji kad im nešto smeta, odma sve kažu u lice. i opet pitanje. ZAŠTO JE, POBOGU, TO LOŠE!?!? samo želim da neki ljudi vide da imaju zabranu pristupa. nažalost, to ne shvaćaju. ili neki samo krivo shvate. onda se ja moram brinit, rješavat probleme, bit zamišljena! a čemu sve to!? neznam ni ja.

odoh, u potrazi za pitanjima, nadi da ću nać odgovore.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.